Što Dubrovnik ne pokazuje turistima: razgovor s povjesničarem

Ante Lukić predaje povijest na Sveučilištu u Dubrovniku i zadnjih petnaest godina istražuje komunalne zapise Dubrovačke Republike — dokumente koji govore o svakodnevici, a ne o diplomatskim pobjedama. Razgovaramo u kafiću u Pustijerni, dijelu Staroga grada koji turisti prolaze bez zaustavljanja jer tu nema poznatih crkava ni atrakcija. Lukić kaže da je to upravo razlog zašto ovdje sjedi. Što se gubi kada grad postane turistička pozornica? Lukić počinje s konkretnim primjerom: mletačka skladišta u Ulici od Sigurate, sagrađena u 14. stoljeću, danas su stan i suvenirnica. Nitko ih ne označava, nitko ne objašnjava njihovu ulogu u mreži mediteranske trgovine kojom je Dubrovnik bio čvor, a ne samo postaja. Turisti prolaze, fotografiraju fasadu i ne znaju da su unutra bila ušavana svila i vosak koji su se kretali između Istoka i Zapada. Grad ne priča tu priču jer nije atraktivna za sto sekundi. Lukić je posebno zainteresiran za komunalne sporove — prepirke oko vode, smeća, buke i prostora koje dokumentira u arhivskim zapisima od 13. do 18. stoljeća. Ti su sporovi, kaže, ljudskiji od svih diplomatskih pobjeda koje su u udžbenicima. Dubrovčani su se svađali zbog pasa na ulici, zbog dimnjaka koji dimi u krivu stranu, zbog buke s krčmi. To su isti problemi koje imamo danas.

Pitamo ga što bi promijenio u načinu na koji grad komunicira svoju povijest. Lukić odgovara bez oklijevanja: kontekst. Ne više informacija, nego bolji kontekst. Tablica koja kaže „Palača Sponza, 16. st.” ne govori ništa o tome zašto je ta palača nastala, tko ju je financirao, zašto je preživjela potres koji je 1667. uništio velik dio grada. Kontekst znači razumijevanje, a razumijevanje znači da se grad ne doima kao dekoracija, nego kao rezultat odluka koje su stvarni ljudi donosili u stvarnim okolnostima. Pitamo ga i o manje poznatim mjestima koja bi trebalo posjetiti. Kaže: Lazareti izvan Pilskih vrata, Rupe — bivša žitnica koja je danas muzej — i groblje Sv. Mihajla u Lapadu, gdje su pokopani i strani diplomati i lokalni obrtnici jedni uz druge, bez hijerarhije koja inače strukturira gradski prostor. Na kraju pitamo je li optimist ili pesimist kad je u pitanju budućnost Dubrovnika kao živog grada, a ne samo turističke destinacije. Lukić zastane. Kaže da nije ni jedno ni drugo — da je historičar, što znači da zna kako su gradovi preživjeli i veće pritiske od turizma. Ali dodaje: preživjeli su jer je netko vodio računa. Pitanje je tko to radi sada.