Kamena gradnja u Konavlima: zanat koji čeka nasljednike

Na padinama Konavala, između Cavtata i državne granice, postoji niz zidova koje nitko nije platio da stoje ovako dugo. Suhozidna gradnja — tehnika slaganja kamena bez veziva — obilježila je agrarni krajobraz ovog dijela Dalmacije toliko temeljito da danas nije moguće zamisliti Konavle bez nje. Terasaste površine, ograde, bunari, staze — sve je od kamena, sve je složeno rukom. Problem je što ta ruka stari. Posjetili smo trojicu majstora koji još uvijek aktivno rade: Ivana Vukovića (68) iz Grude, njegova brata Marka (71) i Josipa Mrdalja (63) iz Čilipa. Nijedan od njih nema nasljednika koji bi nastavio s tim poslom. Ivan kaže ravno: njegovi sinovi rade u turizmu, zarađuju tri puta više i ne mogu ga kriviti. Marks nas vodi duž zida koji je sagradio sam, 1987. godine, za parcelu susjedovog oca. Zid je ravniji od većine građevinskih radova koje smo vidjeli te godine. Tehnika suhozidne gradnje nije samo estetska — ona je funkcionalna. Bez cementa, kamen se može micati s temperaturnim promjenama, a voda prolazi kroz strukturu umjesto da se skuplja i lomi zid. Moderni cementni zidovi u istim uvjetima pucaju za dvadeset godina. Suhozidni stoje i po tri stoljeća. Josip Mrdalj, koji je naučio zanat od djeda, kaže da postoji razlika između onoga tko slaže kamen i onoga tko gradi zid. Prva je fizička radnja, a druga je razumijevanje kako kamen sjedi, kako se masa raspoređuje, gdje struktura želi ići. To razumijevanje nije u priručniku.

Postoje inicijative za očuvanje ovog znanja — Ministarstvo kulture financiralo je radionice 2019. i 2022. godine, a lokalna turistička zajednica povremeno uključuje demonstracije suhozidne gradnje u kulturne programe. No majstori s kojima smo razgovarali skeptični su prema tim oblicima očuvanja. Ivan Vuković kaže da radionica može pokazati tehniku, ali ne može prenijeti procjenu — tu sposobnost da pogledaš teren i znaš odakle početi, koji kamen ići prvi, gdje će zid jednog dana zatrebati pojačanje. To dolazi iz tisuća sati rada, a ne iz jednog vikenda. Pitanje nasljeđivanja zanata nije samo kulturno — ono je i ekonomsko i prostorno. Terase bez održavanja urušavaju se i nestaju, a s njima nestaje i sustav koji je stoljećima sprječavao eroziju tla. Konavle imaju oko 1.400 hektara obradivog tla; velik dio toga ovisi o intaktnim terasama. Kada zid padne i nitko ga ne podigne, tlo nestaje u prvom jakom kiši. Nema jednostavnog rješenja koje bi zadovoljilo ekonomski pritisak koji tjera mlađe ljude prema turizmu i sezonskim poslovima. Ali razumijevanje što se gubi — konkretno, opipljivo, s imenima i mjerama — čini se kao neophodan prvi korak.